Članovi Društva građevinskih inženjera i tehničara Međimurja DGITM Čakovec posjetili su vodeći svjetski sajam graditeljstva i arhitekture BAU u Münchenu. Radilo se o trodnevnom stručnom putovanju od 21. do 23.04.2023. godine u sklopu stručnog usavršavanja Putovanju se pridružilo i nekoliko članova iz DGIT Varaždin, s kojim DGITM uspješno surađuje dugi niz godina.
Prvog dana posjetili su gradove uz jezera Gornje Austrije.
Na jugozapadnoj obali Hallstattskog jezera smjestio se grad Hallstatt. Najpoznatiji je po najstarijem rudniku soli po kojemu je nazvana halštatska kultura (razdoblje starijeg željeznog doba od 800. do 450. godine pr. Kr.). Hallstatt, zajedno s planinom Dachstein, čini kulturni krajolik Salzkammergut koji je 1997. godine upisan na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine. Zbog vrijednih nalazišta soli je, usprkos zabačenosti i nepostojanju puta, jedno od najstarijih naselja u Europi. Sol se vadila još oko 5500. godine pr.Kr., što je dokazano kamenom sjekirom u obliku cipele kojom se kopalo. Od 8. stoljeća pr. Kr. do oko 450. g. pr. Kr. pokopano oko 4000 pokojnika, a rudarsko je naselje imalo stalnu populaciju od oko 200 stanovnika. Sol je oduvijek bila vrijedna potrepština pa je ovaj kraj zbog rudnika soli bio oduvijek bogat. Najbolji dokaz tomu je željezni mač pronađen u grobu, koji je imao ručku izrezbarenu od afričke slonovače ukrašenu jantarom s Baltika. Podataka o povijesti sela tijekom rimske vladavine i srednjeg vijeka nema. 1311. godine Hallstatt je postao trgovištem. Sol se u obliku slanice (voda prezasićena solju) od 1595. godine transportirala cjevovodom do Ebenseea, gdje se izdvajala sol za trgovinu. Radi se o najstarijem novovjekovnom cjevovodu na svijetu. Izgrađen je od 13.000 debala. Do konca 19. stoljeća do Hallstatta se moglo doći samo čamcima ili uskom stazom. Prva cesta sagrađena je tek 1890. godine. 1864. godine Johann Georg Ramsauer je pronašao veliko prapovijesno groblje u blizini drevnog rudnika. Otkopao je više od 1.000 grobova, pri čemu se pridržavao znanstvenoga pristupa. Kako je to bilo u vrijeme prije široke uporabe fotografije, mjerio je i crtao svako nalazište, pa čak i slikao akvarele u koloru kako bi ih što vjernije prikazao. Njegov je rad značajno unaprijedio način arheoloških iskapanja i arheologiju općenito.
Ugodnom panoramskom vožnjom putnici su nastavili do grada Bad Ischla koji se nalazi u kotaru Gmunden. Poznat je kao termalno lječilište (Bad), koje godišnje posjeti 430.000 turista. Leži u srcu Salzkammerguta na ušću rijeke Ischl u Traunu. Mjesto je prvi put dokumentirano 1442. godine kao trgovački centar solju, a 1466. godine je grad dobio status trgovišta. Svoj pravi procvat doživio u razdoblju bidermajera, kada je postao ljetna rezidencija cara Franje Josipa I nakon što su oko 1823. izgrađene toplice kod termalnog izvora slane vode. U tom razdoblju podignute su brojne građevine kojima se grad i danas ponosi, kao što su Leharovo kazalište (danas kino), kavana, Carska vila s perivojem, kasnoklasicistčka Gradska vijećnica, Pošta, Terapijski centar u kojemu je danas kongresni i kazališni centar i Bolnica. Tijekom 19. stoljeća Bad Ischl bio je glazbeni i kazališni centar u kojem su boravile i nastupale brojne zvijezde onoga doba. Pored Carske vile, najveće znamenitosti grada su crkva Sv. Nikole s gotičkim zvonikom i Kapela Kalvarija.
Posljednje odredište prvog dana bio je St. Wolfgang im Salzkammergut, trgovački grad nazvan po svetom Wolfgangu iz Regensburga. Nalazi se na sjevernoj obali jezera Wolfgangsee u podnožju planine Schafberg. Turističke atrakcije St. Wolfganga su Schafbergbahn (zupčasta željeznica koja vodi uz Schafberg), Hotel Weisses Rössl (postavka operete Gostionica Bijeli konj) i hodočasnička crkva s kasnogotičkom oltarnom palom Michaela Pachera. Sveti Wolfgang podigao je prvu crkvu na obali Wolfgangseea nakon što se povukao u obližnju opatiju Mondsee 976. godine. Prema legendi je bacio sjekiru niz planinu kako bi odredio mjesto gradnje. Čak je nagovorio vraga da pridonese izgradnji. Zauzvrat mu je obećao dušu prvog živog bića koje je će ući u crkvu. Međutim, Sotona je bio razočaran jer je prvo stvorenje preko praga bio vuk. Nakon Wolfgangove kanonizacije 1052. godine, crkva je postala glavno hodočasničko mjesto. Godine 1481. opremljena je poznatim Pacherovim poliptihom. Oko crkve je još od srednjeg vijeka bilo više mjesta za prenoćište, dok je hotel Weisses Rössl sagrađen tek 1878. godine. St. Wolfgang je uz popularno zimsko skijalište, po nekima i najljepši adventski gradić.
Nakon obilaska lijepih i zanimljivih gradova u Austriji, putovanje je nastavljeno prema Münchenu. Noćenja su naredna 2 dana bila u zgodnom manjem hotelu u Schlehdorfu am Kochelsee, koji nudi jedinstvenu mješavinu bavarske tradicije i mediteranskog odmora. Smješten usred šarmantnog krajolika na Kochelseeu i s alpskom panoramom na horizontu, putnici su naišli na iskreno gostoprimstvo i ugodno ozračje te finu kuhinju. Možda je sve to ponajviše iz razloga, što je kompletno osoblje koje radi u hotelu naše narodnosti.
Drugog dana posjećen je vodeći svjetski sajam građevinarstva, arhitekture i materijala BAU, koji se održava ove godine od 17. do 22.04.2023. godine. Glavne teme sajma ove godine su Izazov klimatskih promjena, Digitalna transformacija, Kuće budućnosti, Resursi i recikliranje te Modularna, serijska i montažna gradnja. Na sajmu su bili prisutni izlagači iz vodećih svjetski poznatih proizvođača, kao što su Aco, Baumit, Draco, Fibran, Mapei, Peri, Rockwool, SCHÜCKO, Sika i ostali. Navedeni proizvođači materijala su se već predstavili članovima DGITM-a kroz brojne stručne seminare, koje Društvo redovito organizira za svoje članove. Ovo najbolje pokazuje da su međimurski građevinari oduvijek bili u korak s najnovijim dostignućima u građevinarstvu glede tehnologije, materijala, organizacije i sl. Sljedeći sajam je najavljen za siječanj 2025. godine.
Nakon sajma je posjećeno najuže središte Münchena, glavni grad pokrajine Bavarske. Simbol grada je katedrala Frauenkirche. Zbog lokalnih ograničenja visine crkveni su tornjevi daleko vidljivi jer je gradska uprava zabranila izgradnju zgrada u središtu visine veće od 99 m. Danas vidljivu kasnogotičku katedralu, koja je zamijenila romaničku crkvu, dali su sagraditi vojvoda Sigismund i građani Muenchena, u 15. stoljeću. Katedralu je za samo 20 godina sagradio Jörg von Halsbach. Budući da u blizini nije bilo kamenoloma, kao i iz financijskih razloga, kao građevinski materijal je izabrana opeka. Izgradnja je započela 1468. godine, a kada su 1479. godine iscrpljena novčana sredstva, papa Siksto IV dao je oprost. Dva tornja, oba visoka nešto više od 98 metara, dovršena su 1488. godine, a crkva posvećena 1494. godine. Izvorno je imala kapacitet za smještaj 20.000 ljudi, dok su kasnije uvedene klupe pa se broj mjesta smanjio. Veći dio interijera uništen je tijekom Drugog svjetskog rata. Atrakcija koja je preživjela je Teufelstritt ili Đavolji korak na samom glavnom ulazu. Radi se o crnom tragu, nalik otisku stopala, koji se prema legendi nalazi na mjestu na kojem je vrag stajao dok je znatiželjno promatrao i ismijavao crkvu „bez prozora“. U jednoj verziji legende, vrag se dogovorio s graditeljem da financira izgradnju crkve pod uvjetom da nema prozora. Međutim, mudar graditelj je prevario vraga postavivši stupove tako da se prozori ne vide s mjesta gdje je vrag stajao u predvorju. Kada je otkrio da je prevaren, vrag nije mogao ući u već posvećenu crkvu. Mogao je samo stajati u predvorju i bijesno lupati nogom, što je ostavilo tamni trag koji je i danas vidljiv na ulazu u crkvu. Legenda također kaže da je vrag tada izjurio van i manifestirao svoj zli duh u vjetru koji je bijesno oko crkve. Druga verzija tog dijela legende kaže da je vrag došao jašući na vjetru vidjeti crkvu u izgradnji. Potpuno izgubivši strpljenje, odjurio je zaboravivši na vjetar, koji će puhati oko crkve sve do dana kada se vrag ne vrati.
Putnici su se na kraju dana okrijepili u centru Münchena u tipičnoj bavarskoj pivnici s lokalnim menijem, pečena svinjska potkoljenica (buncek) uz izvrsno pšenično pivo.
Posljednjeg, trećeg dana putovanja posjetili su dvorce Bavarske, Linderhof i neizbježan Neuschwanstein, koje je dao sagraditi Ludwig II.
Palača Linderhof se nalazi u blizini sela Ettal. Radi se o najmanjoj od tri palače koje je sagradio bavarski kralj Ludwig II i jedina koju je doživio dovršenu. Ludwig je već od svoje mladosti poznavao područje oko Linderhofa, kada je pratio svog oca, bavarskog kralja Maksimilijana II, na njegovim putovanjima u lov u bavarskim Alpama. Palača je izvedena rokoko stilu. Iako je Linderhof znatno manji od Versaillesa, očito je da je inspiracija bila palača francuskog Kralja sunca Luja XIV, koji je bio idol Ludwigu II. Linderhof, u usporedbi s drugim palačama, ima prilično privatnu atmosferu. Zapravo, postoje samo četiri prostorije koje imaju pravu funkciju. Budući da je danju spavao, a noću bio budan u Dvorani ogledala su zrcala stvarala nevjerojatan učinak kada se svjetlost svijeća reflektirala. Paralelno postavljanje nekih ogledala stvara iluziju beskrajne avenije.
Vrtovi koji okružuju palaču Linderhof smatraju se jednim od najljepših kreacija historicističkog dizajna vrtova, koje je dizajnirao direktor dvorskog vrta Carl von Effner. Park kombinira elemente renesansnih i baroknih formalnih vrtova s uređenim dijelovima koji su slični engleskom pejzažnom vrtu. Palača je okružena vrtovima koji su ukrašeni alegorijskim skulpturama kontinenata i godišnjih doba. Sjeverni dio karakterizira kaskada od tridesetak mramornih stepenica. U donjem dijelu nalazi se Neptunova fontana, a na vrhu Glazbeni paviljon. Vodenim parterom ispred palače dominira veliki bazen s pozlaćenom fontanskom grupom. Sam vodeni mlaz fontane visok je gotovo 25 metara. Pejzažni vrt pokriva površinu od oko 50 hektara i savršeno je integriran u okolni prirodni alpski krajolik. U parku je smještena Marokanska kuća, koja je izgrađena u Maroku za Međunarodnu izložbu u Beču 1873. godine. Kralj ju je kupio 1878. godine te preselio i preuredio u kraljevskom stilu.
Nažalost, Venerinu špilju putnici nisu mogli posjetiti jer je zatvorena za posjetitelje do 2024. godine zbog restauracije. Špilja je potpuno umjetna i sagrađena je kao ilustracija prvog čina Wagnerovog Tannhäusera. Ugrađena su 24 dinama i tako je već u vrijeme Ludwiga II bilo moguće osvijetliti špilju u promjenjivim bojama.
Posljednja destinacija ovog putovanja je neizbježno bio dvorac Neuschwanstein (u prijevodu Novi labuđi kamen). Jedan je od najpoznatijih dvoraca i romantičnih prizora na svijetu, te omiljeno turističko odredište. Građen je od 1869. do 1886. godine, uglavnom u stilu njemačke romanike iz 13. stoljeća. Pojedini su detalji preuzeti iz stvarnih zgrada, ali je dvorac u cjelini originalan. Prostire se na površini od 5.935 m². Od planiranih 228 prostorija dovršeno je svega 15, a troškovi izgradnje u trenutku Ludwigove smrti bili su vrlo visoki. Dvorac je trebao postati privatno mjesto na kojem će u kazališnim izvedbama oživljavati heroji Wagnerovih glazbenih drama. Lokacija je bila vrlo veliki problem pri gradnji jer se nalazila na oko 200 metara iznad postojeće ceste na bezvodnoj hridi. Pronađen je izvor koji je preusmjeren prema dvorcu u koji i danas uvire. Gradnja je obustavljena Ludwigovom smrću 1886. godine kada je većina dvorca već bila završena, kao i dekoracije kraljevskih odaja, no drugi interijeri su ostali nedovršeni. Dvorac je opremljen tehničkim detaljima koji su odgovarali tadašnjem poimanju modernog života, između ostaloga vlastitim sustavom grijanja i električnim zvoncima za poslugu. Posebno napredna je bila oprema kuhinje u kojoj se mogla kontrolirati toplina, a dvorac je imao i vlastiti sustav za grijanje vode te zahode s automatskim ispiranjem. Pred kraj Drugog svjetskog rata u dvorcu su pohranjene zalihe zlata Deutsche Reichsbanke koje su posljednjih dana rata odvezene na do današnjih dana nepoznato mjesto. Prema nekim teorijama potopljene su u obližnjem jezeru Alatsee, no te pretpostavke nikada nisu dokazane. Po završetku rata Bavarski državni arhiv koristio je pojedine prostorije dvorca za pohranu arhivskih spisa, spašenih iz porušenog Münchena. Dvorac Neuschwanstein je jedno je od najpoznatijih njemačkih turističkih odredišta koje godišnje posjeti oko 1,3 milijuna turista. Uvršten je i na UNESCO-ovu listu Svjetske kulturne baštine. Poslužio je i kao uzor za bajkoviti dvorac u tematskim parkovima Disneylanda, kao i scenografija za brojne igrane filmove.
Puni dojmova nakon obilaska samo 2 od mnogobrojnih dvoraca Bavarske, putnici su se uputili natrag u Hrvatsku. Očito je veselo raspoloženje odlično prkosilo lošoj kišnoj vremenskoj prognozi jer je tijekom ova tri dana bilo sunčano i ugodno toplo. Radilo se o prvom stručnom putovanju Društva u 2023. godini. Na jesen će međimurski građevinari posjetiti Irsku, za koje putovanje postoji vrlo velik interes članova Društva. U međuvremenu će se provoditi stalne aktivnosti Društva, kao što je održavanje zanimljivih stručnih seminara s uvijek aktualnim temama.
Ratko Matotek, dipl.ing.građ.
Građevinar 04/2023 Međimurski građevinari na vodećemu sajmu graditeljstva BAU u Munchenu
List Međimurje - U Munchenu
